Otvoreno pismo Jasenku Selimoviću, državnom sekretaru za integracije u Švedskoj vladi

Jasenko,

Nekada si bio moj uzor! Potičemo iz istog grada (Sarajeva), obojicu je životni put doveo u Švedsku, koja nam je postala nova domovina. Imao si fantastičnu karijeru i bio si proglašen za građanina godine grada Geteborga 1999. Zamisli samo kakav ponos smo osjećali tada, mi Bosanci i Sarajlije! Bio si živi dokaz da čovjek može da uspije u novoj domovini i bio si svijetli primjer mnogima od nas. Još uvijek se sjećam intervjua u kome si govorio o jeziku, kada si napravio poređenje između švedskog i srpskohrvatskog; uzeo si tada Tolstojev „Rat i mir“ kao primjer kako isti tekst budi različita osjećanja zavisno od toga na kom jeziku je napisan / preveden. I bio si u pravu, doživljaj pročitanog teksta se razlikuje u odnosu na to na kom jeziku ga čitamo, bez obzira da li se radi o radovima Lava Nikolajeviča Tolstoja, Augusta Strindberga ili Ive Andrića.

Poslije izvjesnog vremena si odlučio da promijeniš karijeru i postao si aktivni političar. Ubrzo se pokazala tvoja nova, mračna strana ličnosti. U svom poslu kao državni sekretar za pitanje integracije jednostavno nisi mogao da se uzdržiš od klevetanja i medijske stanizacije Srba i svega što ima ikakve veze sa njima. U svojim člancima opisuješ Srbe (sa izuzetkom nekih “moralno uzvišenih”) kao varvare čiji je jedini cilj istrebljenje bosanskih muslimana, što potkrepljuješ uvijek istim primjerom iz nemilog perioda istorije Balkana.

Dozvoli mi da te obavijestim da su 1992 – 1995 Bosanci ratovali jedni protiv drugih , te da je na kraju Dejtonski sporazum konačno stavio tačku na to besmisleno ubijanje. Ti si odabrao da ne učestvuješ ni na jednoj strani tokom tok konflikta, pobjegao si od rata i našao utočište u Švedskoj (kao i ja kao i mnogi drugi Bosanci).

Ali iz nekog razloga (vjerovatno iz ličnih interesa) stavio si se na jednu stranu u ratu, koji se vodio izmeću Bosanaca. Više od jedne decenije nakon završetka rata, odlučio si da se staviš na jednu od strana u tom konfliktu. To je očigledan primjer tehnike “zavadi pa vladaj” i izgubio si svo moje povjerenje. Kao iskreni pacifista bio sam duboko razočaran i osjetio sam odbojnost prema takvom načinu nastupanja. S obzirom da mi je teško da prihvatim da jedan predstavnik švedske vlade, a specijalno državni sekretar za integracije, sistematski kleveće jedan narod, odlučili smo, ja i nekoliko istomišljenika , takođe pacifista, da osnujemo organizaciju Justitia Pax Veritas. JPV je neprofitna, nezavisna organizacija koja se bori za mir i zalaže za ravnopravnost među ljudima, koristeći iskustva građanskog rata iz bivše Jugoslavije iz perioda 90-ih godina.

Uz već pomenuto, ne mogu da se ne osvrnem na tvoj poslijednji odgovor na JPV članak gdje između ostalog navodiš: “Na švedskim debatama nije uobičajeno dati prostor revizionistima koji poriču Holokaust. Zato mi nije jasno zašto je dat prostor JPV. (Glavne osobe, u upravnom odboru i “hangarounds”, su sakupljali materijal koji poriče genocid…”)

Logor Jasenovac – Logor Aušvic

Imajući u vidu da sam jedan od glavnih osoba u JPV i osjećam potrebu da te uputim Jasenko, da je moja baka je bila jedna od onih koji su preživjelih Holokaust. Jednoga dana 1941 godine, ustaše su došle po nju (tada je imala 18 godina). Sva njena krivica je bila u tome što je prema ustaškim kriterijima, moja osamnaestogodišnja baka bila „loša Bosanka”. Odveli su je u gradski istražni zatvor gdje su je podvrgnuli mučenju da bi „odala“ gdje se nalaze drugi „loši Bosanci“. Nakon toga je deportovana u Staru Gradišku, da bi potom dospjela u Jasenovac (poznati koncentracioni logori u režiji nacističkih saveznika, ustaša, na području koje se tada zvalo Nezavisna Država Hrvatska). Moja baka je imala sreće, nije završila kao desetine (stotine!) hiljada drugih jer je bila mlada, a Njemačkoj je bila neophodna radna snaga. Tako da je deportovana u Njemačku u Aušvic (Aušvic – Birkenau). Tamo je uspjela da se održi u životu dok Crvena armija nije oslobodila logor u januaru 1945. Tada je očekivala da će konačno uspjeti da se vrati u svoje voljeno Sarajevo, ali taj put se pokazao težim nego što je mogla zamisliti. Prvo je morala da sačeka završetak rata u Sovjetkoj zoni, da bi saznala da Sovjetski Savez nema namjeru da odmah organizuje povratak preživjelih logoraša svojim domovima. Onda je, uglavnom pješke uspjela da se prebaci u zonu kontrolisanu od zapadnih saveznika (s obzirom da su zapadni zaveznici organizovali prevoz zarobljenika u zemlje iz kojih potiču), da bi se konačno ukrcala na voz koje je dovezao nazad u Jugoslaviju. Kao stalni “pomen” na svoje ratne godine morala je da se nosi sa svojim deformisanim stopalima, posljedicom udaraca koje je zadobila tokom mučenja od strane ustaša.

I te nesretne 1992 godine, kada je rat u Bosni počeo, pobjegao sam iz Sarajeva jer nisam htio da se nađem u ratu protiv prijatelja, komšija i rođaka. S obzirom da je moja baka ponovo postala „loš Bosanac”, ponovo je bila uhapšena i obrela se u onom istom zatvoru kao 1941. Tada je trebala da „oda“ gdje se nalazi njen unuk (to jest ja), jer me “neko” vidio na brdima iznad grada. Mogu samo da zamislim kako se moja baka osjećala tada i šta je morala opet da preživljava tokom ta dva dana pritvora. Baka je ponovo imala sreće, uspjela je da izađe iz tog pakla u novembru 1992. Nije rado govorila o svojim doživljajima u koncentracionim logorima niti o posljednjem hapšenju iz 1992. Mada je jedno uvijek ponavljala: da se nikada ne treba baviti politikom.

Tako da si Jasenko prevršio svaku mjeru, kada optužuješ potomke onih koji su preživjeli Holokaust da negiraju Holokaust. Mnogo toga mogu da otrpim, ali sad je dosta!

Stanislav Simić
Justitia Pax Veritas

PS. Jasenko, da li si čuo za Gudvinov zakon? Prema Gudvinovom zakonu, diskusije, bez obzira na temu, prije ili kasnije dovode do diskreditovanja sagovornika poređenjem ili insinuaciojom na Hitlera ili nacizam. Kada se to desi, svaki nastavak diskusije je bespredmetan i smatra se da je ona strana koja poredi svoje neistomišljenike sa nacistima izgubila diskusiju.

Donera till oss »