A Prajd festival u Sarajevu?

Postoji zapravo samo jedan komentar na članak Jasenka Selimovića o Prajd festivalu u Beogradu. Kao neko ko je rođen u Bosni on bi trebao biti daleko zabrinutiji za položaj homoseksualanca u svojoj ranijoj domovini. Naročito u oblastima pod dominacijom Bošnjaka.

On se izjašnjava s predrasudama i o pravoslavnoj crkvi i običnim ljudima u Srbiji. Za većinu stvari je krivo neuko seosko stanovništvo: nacionalizam, neprijeteljstvo prema ”Evropi” i sada otpor prema pravima homoseksualaca. Tako je uvijek govorila viša srednja klasa u bivšoj Jugosalaviji, i za vrijeme socijalizma i nakon njega. Sve bi bilo dobro samo da nema tih zaostalih seljaka! Pomalo paternalistički priznaje da u Srbiji postoje demokratske snage koje ”mi” možemo ”odobriti”. Po Selimoviću oni žele približavanje Evropskoj Uniji i modernu demokratsku Srbiju. Ono što ne pominje je da se često govori o ”evro-atlantskim integracijama”. Kao da je težnja za članstvom u NATO paktu isto što i progresivna orijentacija.

Teško je shvatiti – piše Selimović – da u 2013. godini postoje zemlje u Evropi gdje se ovakve parade smatraju kontraverznim“. U Sarajevu se 2008. godine pokušalo sa održavanjem Prajd festivala, koji je zbog bezbjednosti učesnika otkazan nakon ozbiljnih nemira. Koliko shvatam od tada nije održana nijedna slična manifestacija i teško je povjerovati da će se to i desiti. Sarajevo je nakon rata prevashodno bošnjačko-muslimanski grad a islamska zajednica igra od vremena Izetbegovića značajnu kulturnu i političku ulogu. Selimović je naravno svjestan da homoseksualnost nije dozvoljena po islamu a nema naznaka da Islamska zajednica u Bosni ima drugačije mišljenje. Tome treba pridodati uticaje iz Saudijske Arabije, Irana i Turske, koji su u najmanju ruku jednako značajni kao veze između Rusije i Srbije.

Može biti da je Selimović imao dobre namjere uoči demonstracija u Beogradu, ali je teško previdjeti da njegov članak kreira iskrivljenu sliku situacije na Balkanu. U pogledu ovog pitanja Srbija teško da se razlikuje od ostalih zemalja u regionu. Ako zaista želimo potpomoći demokratski razvoj potrebno je više konkretnih (ekonomskih) mjera od kojih će svi građani imati koristi. A ne neokolonijalnih simboličkih pokaznih štapova.

Šel Magnuson

*Šel Magnuson (Kjell Magnusson) vanredni profesor sa instituta Hugo Valentin Univerziteta u Upsali. Profesor Magnuson je dostavio svoju repliku redakciji „Aftonbladeta“ 26. oktobra ali je ona ostala neobjavnjena.

Donera till oss »